Razmišljanja sa Jaan-om

Razmišljanja sa Jaan-om

Da bi se razumio, blog se čita kontinuirano

02.12.2009.

10 minuta

Postoje dnevno mojih magičnih deset minuta kada vodim sebe na terapiju. Sam sebe uhvatim da maštam, kako zamišljam situaciju koju bi volio da doživim, život kakav bi volio da imam. Maštam i osjećam se sretnim. Osjetim sreću svaki dan i poslije toga me ta ista čini pozitivnim preostale sate. Doduše to maštanje je uvijek preširoko ali je uvijek barem hipotetički u granicama nečeg što može da se realizuje.

I onda me bude strah šta će se desit kada izgubim tu maštu, kad me realnost zatekne i shvatim da nade više nema. Jer u svom tom periodu imam u sebi dozu nade koja služi kao snaga za nove sesije koje se nastavljaju iz dana u dan. Možda je ovo i pogrešno i možda može da rezultira još gorom situacijom koja će dovesti do očaja i depresije. Više ni sam ne znam. Nego čekam novi dan, čekam period mojih novih deset minuta kada ću uživati i biti sretan.

Uvjeravam sebe kako trebam biti zadovoljan jer neko možda nema ni tih par sretnih minuta.

28.09.2009.

Nekada...

Nekada je blog bio u modi. Žalim za tom modom.

07.08.2009.

Jadno je

Osjećam kako sam sebe hvalim, kako sam sebe bodrim i uzdižem ovo stanje do kojeg smo se doveli. Ali kada zagrebeš ispod površine, shvatiš da ovo bodrenje nije ništa drugo nego tješenje da će biti bolje, i drugačije jer ovako sad postaje degutantno i smiješno.

 Želim konačno da se nešto realizuje. Da imam nešto konkretno, i da znam da je moje. Ovako se samo nadam.

Iako rijetko ko uspije da se ovoliko zbliži kao mi, a da se nikada ne pogledamo, nikada se ne dodirnemo i nikada ne budemo zajedno. Doveli smo našu komunikaciju do savršenstva, koja nam je ipak omogućili da se toliko poznajemo, pa čak i volimo i postanemo jedno drugom sastavni dio života.

A opet vidim da sam i sad sebe počinjao da hvalim, počinjao da bodrim. A to opet dovodi do toga da sam krenuo da se tješim. A to ne želim da radim. Jadno je.


Noviji postovi | Stariji postovi

Sa Jaanom komentarisalo...
29278