Razmišljanja sa Jaan-om

Razmišljanja sa Jaan-om

Da bi se razumio, blog se čita kontinuirano

01.02.2010.

Odvika

U našem jeziku ne postoji riječ „odvika“ jer jednostavno je toliko teška da je nismo ni izmislili ili upotrebljavali. Ako imate „naviku“ u mojoj glavi postavlja se pitanje da li u ovoj fazi odvikavanja imam i „odviku“.

Jer „odvika“ je jako teško stanje u kojoj gubim tebe, gubim dio sebe i svog života i ne znam kako ću sad se odlijepiti od toga kad je već postalo ritualno.

Doduše tanka je granica između rituala i navike, ali bez obzira u obje stvari smo ušli nesvjesno, ponavljali smo te postupke jer su nam odgovarali a i samo kreiranje navike je trajalo mnogo kraće nego što smo mislili da može biti.

I onda shvatiš da si ovisnik o ljudima, da imaš prevelike rituale i navike sa njima,i kad odluče da to napuste ja sam totalno nespreman i osjećam da mi neko čupa nešto što je moje.

I sad preživljavam tu fazu „odvike“ koja je mnogo bolnija od navike. Jer je radnja sa nekom namjerom. A čovjeku sve što mora da radi sa nekim ciljem, a ne da radi tek tako od srca, postaje teško. Izgleda kao opraštanje od nekog voljenog.

Pa pošto je već tako, želim ti svu sreću. Odlučio si da se odvikavamo, iako se nisam ništa pitao, prihvatio sam tu igru. Zbogom, vidjeti se više nećemo. Jer kad jednom odlučiš, ja to poštujem. U ovoj igri neću da varam. Nego ću je odigrati pošteno po mojim pravilima. Produžetke nećeš imati. Tražili ste, gledaj te!

25.01.2010.

Glas, svjetlost, muzika i zvuk

Uvijek se opečem na istu stvar. Nikada se ni za koga ne treba davati u potpunosti. Nikada nikome ne treba vjerovati u poptunosti. I nikada te niko neće razumjeti u potpunosti.

Ljude treba uzimati sa rezervom. Treba ih gledati kao nešto što te čini potpunim, ali ne kao dio sebe. Samo kao neki mali dio života kojeg gradiš ipak sam. Samo se čovjek treba osloniti na sebe i na svoje prohtjeve i mogućnosti. Jer kada jedna i jedina stvar u tvom životu zavisi od drugih, kada sami mi ne držimo i tu konce u svojim rukama, onda neće biti kako treba. Ili neće biti onako kako smo željeli. Znam da je to prosto nemoguće ali treba onda biti spreman na najgore opcije jer samo tako neće biti iznenađenja i razočarenja.

Ja više ne mogu podnijeti ni jedno, ni drugo. Do te mjere sam istrošen da svoju energiju više ni ne osjetim. Jer kada vam u jednom trenutku počinje smetati i glas, i svjetlost i muzika i bilo kakav zvuk onda se dno ugledalo. Došlo je do depresije. Iz koje se treba pod hitno sam čupati. Jer ona je bezobrazan gost. Kada jednom dođe, jako teško odlazi. A takvi gosti nikad nisu dobrodošli.

13.01.2010.

Come back

I danas, nakon toliko odsustvovanja, na prvi pogled izgledam isti. Visok skoro 185 centimentara, težak nekih 80 kilograma, i sa kraćom kosom. Rekao bi neko da se ništa nije promijenilo.

A ja znam da jeste. Sve se promijenilo. Stvari koje su toliko značile postale su nebitne, moja sredina postala je premala, a ja sam počeo da gledam mnogo u daljinu. Daljinu koju je uvijek teško vidjeti, a kamoli dokučiti.

Ali ni to nije bitno. Bitno je da sam se servirao na pladnju, da sam se otvorio i da sam dozvolio da me mase degustiraju i da znaju mnogo toga o meni. Doduše, i ja sam imao potrebu da podijelim s ljudima svoju intimu, ona moja najdublja razmišljanja, želje i da uživam u tom prividu da je to nekom zanimljivo i da me shvata.

O onda shvatiš da si slušao mnoge savjete, ovakve i onakve.Glupe i razumljive. Da sam stvarao oko sebe veliku sapunicu u kojoj sam već odavno duboko i u kojoj se gušim. Ta sapunica sa puno epizoda je ljudima postala nezanimljiva. Niko je više ni ne gleda, niti koga išta više zanima.

A ja sam i dalje razotkriven, ogoljen i otvoren. A sad je kasno da se išta popravlja ili mijenja. Takav go sam samo još više ranjiv. A ljudi to iskoriste. Sad me znaju. U svojoj ljusci sam barem bio siguran, iako je samom uvijek bilo teško.

Ali granicu između prijateljstva, povjerenja i moga intimnog nisam dobro odredio. I ja sam kriv. Ubila me želja za komunikacijom i potrebom da sa ljudima neke sretne trenutke dijelim. Danas njih nema, a ograda oko mene više ne postoji. Pala je onog trenutka kada sam otvoreno progovorio. A to ovdje ne funkcioniše. Uvijek se mnogo bolje čita između redova.


Stariji postovi

Sa Jaanom komentarisalo...
28381